Leptirići u vezi su nestali, šta da radim?
Na ovo pitanje odgovor nam je dala Sara Peranić, magistar socijalne pedagogije, koja uspešno vodi i svoj blog slusa-lica.com. Njen post vam prenosimo u celosti.
“Što se to dogodi većini parova da nakon početničke zaljubljenosti, leptirića i očaranosti nastupi hlađenje? S jedne strane se tvrdi da vuk dlaku ne mijenja (da se ljudi ne mijenjaju), a s druge strane se svako razdvajanje partnera objašnjava „on/-a se promijenio/-la“. Što se događa u vezama?
Da li je nedostatak kafe u kući dovoljan razlog za razvod braka?
Ako ste već neko dulje vrijeme u vezi, onda ste sigurno već doživjeli i fazu „kakva sam ja sretnica da ovakav čovjek bira baš mene“ i „gdje sam baš ja na ovakvog nabasala“. Ono što je zanimljivo je da ste ta druga osoba vrlo vjerojatno uopće između tih faza nije puno mijenjala. Ali, nešto se moralo promijeniti. Mijenja se naša percepcija.
Kako percepcija funkcionira i zašto ju je ključno shvatiti za opstanak dobre veze?
Kada se tek zaljubimo, naša je percepcija potpuno iskrivljena. Vidimo sve što ŽELIMO vidjeti. Još od malena smo skupljale (nesvjesno) ideje o tome što je ljubav, veza, dobar partner. Te ideje skupljamo iz svih naših iskustava.
On je devojci svog života priredio prosidbu iz bajke: Ovo je njihova priča
Većina djevojčica mašta od malih nogu kakvu će vjenčanicu jednog dana nositi i kakav će njezin princ biti.
Tako kada upoznamo osobu s kojom „kliknemo“ mi na nju zalijepimo sve te naše ideje o „princu“. Čini nam se da je on upravo ostvarenje naših snova. Same se ne možemo načuditi koliko se dobro razumijemo, koliko si pašemo, kako imamo osjećaj da se poznajemo cijeli život.
I to sve jest tako – u našoj glavi. Što to znači, da to nije stvarno? Naravno da je stvarno. No, moramo razumjeti da se svakome od nas čini stvarnim ono što je u njegovoj glavi. Kada se partneri lijepo slažu, onda nam to shvaćanje i nije tako važno. On je zadovoljan, ti si zadovoljna i to je stvarnost vaše veze koja se podudara.
Dok leptirići lete u trbuhu, ne moraš se zamarati teorijom veza. No, kada leptirići utihnu, dopusti da ti pokažem što ih je pokrenulo i što ih ponovno može pokrenuti.
Priča o zaljubljenome kralju
Kralj je živio u golemom kraljevstvu sa svojom dragom. Bili su vrlo zaljubljeni. U kraljevstvu je vladala jedna izričita naredba: nitko ne smije voziti kočiju bez kraljeva dopuštenja.
No, kralj toga dana nije bio u dvorcu, a kraljici je stigla obavijest o bolesti njezine majke. Uzela je kočiju i otišla u posjetu roditeljima. Kad je kralj to čuo rekao je: kakva divna gesta, koliko ona voli svoje roditelje, nije ju bilo briga ni što glavu riskira. To je zavidna ljubav.
Nakon nekoliko mjeseci ljubavnici su se sreli u šumi. Kraljica je jela breskve, i taman kad je zagrizla posljednju, pridružio joj se kralj. Što jedeš? Breskve. Jesu li ukusne? Jesu, toliko su sočne, evo uzmi posljednju. Koja ljubav, pomisli kralj. Odrekla se užitka da bi ga priuštila meni.
No, s godinama je ljubav splasnula. Kralj se povjerio prijatelju: to više nije to. Sjećaš li se da je ta žena zanemarila moju jedinu naredbu oko kočije? A sjećam se da mi je jednom dala voćku koju je već bila zagrizla.
Dakle, o nama ovisi kako ćemo percipirati informacije.
Prošlost se u ovoj priči nije promijenila, kraljica je učinila to što je. No, kralj je taj koji mijenja svoju percepciju. Nekada ju je zbog toga više volio, a sada je iz istih tih razloga kudi. Što ako se to događa i nama u vezi?
Što kada on ne vidi problem, a ti vidiš?
Govorim prvo o lijepim fazama, zato što je čak i u njima sve stvar naše percepcije. Tako preko tih iskustava možemo razumjeti ljudsko ponašanje, a to razumijevanje će nam pomoći da prebrodimo krize.
Dakle, kad ste se tek upoznali, partner se činio savršenim. Misliš li da tada stvarno nije imao mane? Naravno da je, ali ih ti nisi vidjela. Niti si htjela, niti si mogla – takva je zaljubljenost.
S vremenom su se „naočale zaljubljenosti“ krenule odmagljivati i sada si počela viditi bistrije. Odjednom si upoznala i mane. Kao i on tvoje. Svejedno ste se prihvaćali, uvažavali i bili uvjereni da je to sada zaista ljubav, jer se volite unatoč manama.
Sada, nakon nekog vremena upoznala si svog partnera. No, ono što sada radiš je da ga uspoređuješ s onim princem iz glave. A pored tog zamišljenog princa, osoba kraj tebe nema nikakve šanse. I tako ti stalno uspoređuješ ta dva lika, i tvoj partner stalno ispada „gubitnik“.
Princ vs partner
Princ je metafora za ideju savršenog partnera koji živi u našoj glavi. Sve ono što ti se kod tvog partnera čii pogrešnim, tvoj princ iz glave nikada ne bi učinio tako. Kao što i i ti i ja znamo, savršeno ne postoji.
Većina nas kaže „ja ne tražim savršenog partnera, tražim samo da bude normalan“. No, pritom zaboravljamo da je svakome normalno nešto drugo.
Normalno mi je ono što sam gledala u djetinjstvu, što sam doživljavala i upijala tijekom odrastanja. A svatko odrasta u drugačijim okolnostima.
Primjer uobičajenog para
Josip je cijelo svoje djetinjstvo gledao kako otac dolazi s posla i sjeda u svoj kauč pročitati novine. Kada bi malo odmorio, prišao bi svojoj obitelji s kojom bi ugodno proveo ostatak dana.
Josip danas ima 28 godina i prije nekoliko mjeseci je uselio s Anom u zajednički stan. U početku je sve bilo idlično, no u posljednje vrijeme Ana je često ljuta na njega. Čim dođe s posla počne slušati prodike. Atmosfera je postala toliko teška, da Josip sve češće ostaje na poslu do kasnih sati, samo kako bi što kasnije došao na „prodiku“.
Anina strana priče je sasvim drugačija. Ne zna zašto se Josip toliko promijenio. Izgleda da je bila zanimljiva Josipu samo dok ju nije „osvojio“, a sada kada žive zajedno, jedva da je doživljava. Toliko se ohladio od nje, da prvo što napravi kada dođe doma s posla je čitanje novina, umjesto da sjedne s njom i pita je kako je ona provela dan.
Što se ovdje dogodilo? Oboje se ponašaju „normalno“, ali se ne razumiju. Ne razumiju se zato što nisu ni znali da tako uobičajene sitnice poput dolaska s posla trebaju izrazgovarati i vidjeti kako oni to doživljavaju. Josip je htio odmoriti kako bi se zatim neopterećen poslom posvetio Ani. Ana je doživljavala da su i novine zanimljivije od nje i da je to pokazatelj da se Josip od nje odljubio.
Budući da to nisu znali izrazgovarati, Ana bi se ljutila što je Josip doživljavao kao njenu neobjašnjivu promjenu. „Više nisi onako sretna i dobre volje, stalno nešto prigovaraš“.
Ova priča samo je mali pokazatelj koliko svatko od nas živi u svom svijetu i podrazumijeva da i svi drugi žive u istom tom svijetu.
Ana je Josipovo čitanje novina percipirala kao znak manjka ljubavi. Percipirala je njegovo ponašanje usmjereno protiv nje, dok je on zapravo imao sasvim drugačiju stranu priče. Josip je Aninu šutnju i ljutu facu percipirao kao bezrazložno zadovoljstvo.
Kako onda ponovno probuditi leptiriće u trbuhu?
Prvo, tako što ćemo osvijestiti da je naša percepcija samo naša, a ne nužno univerzalno ispravna. A drugo, tako što ćemo upoznati i razumjeti percepciju svog partnera i kroz to se dodatno povezati.”
Za još Sarinih tekstova, skoknite do njenog bloga slusa-lica.com.
(Kafoholicarke.rs/Sara Peranić)
